restoran podgoricawine tours montenegro

Islamska vjeroispovijest

Smrt

Smrt za muslimana je jedna stvarnost, veličanstvena u svojoj mudrosti i jednostavnosti, nikako katastrofa. Smrt je ustvari jedna vrsta proživljenja. To je odvajanje duše od tijela, te njeno upućivanje u 'kuću prvog nagrađivanja-kažnjavanja.' Smrt ne znači prestanak života. Naprotiv. Smrt je jedna promjena stanja, svojevrsno novo rođenje. 

Žalost za umrlim

U času smrti umrlog muslimana ni u kom slučaju nije dozvoljeno naricati, kukati i previše glasno plakati. Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljnje znakove. Kod muslimana, žalost, bar onaj formalni dio, traje tri dana i tri noći. Jedino žalost supruge umrlog obnaša žalost četiri mjeseca i deset dana. Sunneti-šerif je posjetiti ožaloščenu porodicu i izraziti svoje saučešče, usmeno ili pismeno. Posjetilac treba da bude oprezan i krajnje razborit, te da ukaže da je smrt neminovnost, da umrlom zaželi oprost grijeha i džennet a njegovim ukućanima i rodbini strpljivost, zdravlje i berićet. 

Raširen je običaj da se učešče u žalosti izjavljuje na turskom jeziku: 'Bašun sag olsun' (Da ti je zdrava glava). A na navedene riječi, onaj kome je saučešče izjavljeno odgovara također na turskom jeziku riječima: 'Dostum sag olsun' (Neka je zdrav i moj prijatelj). U pojedinim krajevima saučešče se izjavljuje i drugim riječima. Iskazivanje saučešča među muslimanima popraćeno je rukovanjem. Između žena i muškaraca, i između samo žena, u principu rukovanja nema. Trebalo bi izbjegavati noviju praksu osobito mlađeg svijeta, da se saučešče izjavljuje npr. riječima: 'Primite moje iskreno saučešče' i sl. a da se uzvraća: 'Hvala lijepo, da si ti živ i zdrav' itd. Uz to, ljubljenje i grlenje kako između muškaraca, tako i između žena ali i između muškaraca i žena nije po običajima I tradiciji Islama. Islam ne dopušta da se u slučaju smrti drage nam osobe gubi prisebnost, pa da se u tom slučaju glasno plače, kuka i nariče. 

Kupanje i opremanje

U obavezne vjerske dužnosti dženaze svakako spada kupanje umrle osobe ili gasuljenje , te njeno zamotavanje u ćefine. Sa opremanjem umrloga se ne odugovlačiti ako za to nema opravdanih razloga. 

 Dženaza namas ispracaj ukop

Nakon što je umrla osoba ogasuljena i opremljena po vjerskim propisima, te obaviještena rodbina, prijatelji i najbliži o smrti i svim onim što je vezano za to, obavlja se dženaza-namaz. 

 Nošenje i ispraćaj dženaze

Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara.Po običaju umrlog nose četvorica ljudi,ili šestorica ako je umrli previše težak. Svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka, započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom. Dženaza se nosi umjereno žurećim koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skušeno i dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne razgovarati, pušiti ili smijati se.U vrijeme nošenja i ispraćaja dženaze do kabura(groba), prisutni nikako ne smiju sjedjeti dok ista ne bude spuštena na zemlju.Po običaju umrlog u kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to učini i neko drugi. Najbolje je kada bi umrlog u kabur spuste najpobožniji ljudi koji su tu prisutni. 
Također je sunnet da bar jedan od onih koji spuštaju umrlu osobu u kabur kaže: 'Bismillahi ve 'ala milleti Resulullah!' U skladu sa Poslanikovom praksom je i to da se prilikom spuštanja u kabur prvo spuste noge, pa tek onda glava kao i to da lice desna strana umrle osobe budu okrenute prema Kibli. Običaj je da se na četiri kaburska čoška prouči Kur'anska sura 'Mulk' (Tebareke...) ili da se prouči ista sura četiri puta na četiri grumenčića zemlje po jedan put. Po običajima Islama uglavnom svi prisutni učestvuju u zakopavanju umrle osobe, da nakon što prođe pored uzglavlja umrle osobe baci tri šake zemlje u kabur. Pošto se pokojnik zakopa pristupa se učenju Časnog Kur'ana. Obično to čine Imami, neko od najbliže rodbine i oni koji znaju lijepo učiti. Poslije učenja uči se 'Dova'(molitva) obično na arapskom jeziku. Čini se to zajednički, skupno, a može i pojedinačno. 

Po Islamu se vjeruje da je umrli svjestan prisutnosti onih koji su na njegovoj dženazi, kao i to da postoji kazna u grobu za onoga ko je zasluži. Neposredno po zagrtanju kabura i učenja, poljeva kabur vodom iz kakvog ibrika ili druge posude. Neko od prisutnih izlijeva tu vodu po kaburu, tako što počinje od uzglavlja a završi sa podnožjem kabura. 

Nakon obreda sahrane Imam pita prisutne hoće li halaliti umrlom dug, materijalni ili neke druge prirode, jer se nikako ne bi smjelo dogoditi muslimanu da dođe pred Allaha neizmirenih hakkova(dugova). Zato je od izvanredne važnosti da bar prisutni halale eventualne dugove, kako umrla osoba ne bi bila izložena kojekakvim kaznama i neprijatnostima radi dugova. Kada se razgovara o umrloj osobi poslije njene smrti, ne treba isticati njene grijehe i mane. 

Po završetku dženaze Imam ili neka pobožna osoba iskoristi priliku da, umjesto klasičnog posmrtnog govora, uputi nekoliko riječi prisutnim.

 Posjećivanje mezara

Posjećivanje mezara umrlim datira još od davnina.. I muslimani, isto tako, posjećuju ili kako se to kaže zijarete kabur svojih umrlih, jer im to nalaže i preporučuje Vjera. Na taj način se, između ostalog, iskazuje poštovanje prema umrlom. Prilikom ulaska u groblje ili prilikom prolaska kraj njega, lijepo je nazvati selam umrlim i zatražiti od Allaha oprost za njihove i svoje grijehe. Pri posjeti mezaristanu bilo radi dženaze ili zijareta nekom umrlom ne treba namjerno ili nenamjerno gaziti ili sjedjeti po kaburima(grobovima) drugih. Po islamskom učenju umrli su svjesni posjete živih. Umrli ne samo da su svjesni posjete već joj se i neizmjerno raduju. 

Prilikom posjeta, duše umrlih se vraćaju na jedan osoben način do tijela. Posjećivanje mezara za vrijeme četrdetodnevniceNa mezar se, pri ovom četrdesetodnevnom zijaretu, ide redovno svaki dan i to u toku dana. Nikako noću. Obično to čini neko muško lice iz najbliže rodbine. Ako dotični ne bi bio u mogućnosti iz bilo kojih razloga obaviti posjet, dužan je naći zamjenu kako bi se obezbjedila posjeta svaki dan.