restoran podgoricawine tours montenegro

Katolička vjeroispovijest

Za katolike smrt je shvaćena kao konačni susret s Bogom. Bez obzira koliko taj smrtni rastanak bio žalostan, postoji nada za ponovnim susretom s bližnjima kod Boga. 

Po običajima kada nastupi smrtni čas u ruke umirućeg stavlja se zapaljena svijeća i drži sve dok ne izdahne. Kada izdahne, svijeća se ugasi, mrtvacu se zaklope oči, zaustavi se veliki zidni sat, a ogledalo se prekrije tamnom krpom ili se okrene prema zidu. Otvara se prozor, kako bi duša izašla, ali se brzo zatvara da ne ulazi svijetlo koje može loše djelovati na pokojnika. Ogledalo se zastire tamnom krpom ili se okreće naopako da se duša ne bi ogledala i vraćala na ovaj svijet, a vjerovalo se i kako bi onaj ko vidi svoj odraz u ogledalu u kući pokojnika, i sam mogao slijedeći umrijeti. Zaustavlja se sat jer je pokojniku stala njegova ura. Upali se nova svijeća kako bi se duši osvijetlio put na onaj svijet. Pokojnik se pere, muškarac se i brije, a zatim oblači u unaprijed pripremljenu (obično najbolju) odjeću. Tijelo se stavlja u kovčeg i prekriva bijelim tkaninama. Okolo se posložile stolice za sjedenje. Žene oblače crninu. Sa sveštenikom se dogovara termin sahrane. Ako je umro mladić neka od djevojaka (ako nije imao svoju) stavlja mu prsten na ruku i kiticu ružmarina na prsa. Ako je pokojnica djevojka sahranjuje se odjevena u bijelo, prsten i ružmarin stavlja joj neko od mladića, ako nije imala svog.

Stari katoličkii običaj je održati bdjenje uz pokojnikov odar. Smisao je dubok, jer pohvalno je moliti se uz pokojnika do njegove sahrane. Bdjenje se može održati uz pokojnikovo tijelo u kapeli, obližnjoj crkvi ili u porodičnoj kući. Uz odar pokojnikova rodbina i prijatelji donose vijence ili cvijeće i pale svijeće. Vijenac i cvijeće izražavaju ljubav i poštovanje prema pokojniku, a paljenje svijeća uključuju molitvu za svjetlost vječnu. Uz pokojnikov lijes dolazi svakako i drveni nadgrobni krst 

Obred sahranjivanja

Obred sahranjivanja u starokatoličkoj crkvi svakako je popraćen i običajima. Obred se sastoiji od tri dijela. Prvi dio obreda odvija se na mjesto gdje se drzi pokojnik, gdje sveštenik blagoslovljenom vodom poprska lijes pokojnika i izgovara molitvu odrješenja od grijeha pokojnika. Drugi dio obreda odvija se ispred mjesta drzanja pokojnika(ispred kapele, crkve ili kuće) pred svim ostalim ljudima koji su došli na ispraćaj. U molitvi sveštenik poziva sve da mole za dušu preminule sestre ili brata kako bi dobri Bog primio njezinu ili njegovu dušu u svoje Kraljevstvo. Nakon molitve obično se pročita odlomak iz Evanđelja, nakon čega pogrebna povorka kreće prema grobnom mjestu. Ukoliko se pokojnik držao kuci, pri kretanju pogrebne povorke poslije vjerskog obreda uslijede i radnje drugačije vrste: otvaraju se prozori i vrata, otkrivaju ogledala. Prolijeva se voda za pokojnikom iz vjerovanja da voda ima očisnu moć, prevrće se sto na kojima je stajao lijes.

Nekoliko žena ostaje kod kuće pripremiti sve za KARMINE (običaj da se po povratku sa pokopa, a nakon mise „zadušnice“ ljudi počaste jelom i pićem). Po povratku sa pokopa i mise zadušnice peru se ruke (obično u lavoru).Lijes se stavlja na kola, formira se povorka – najprije muškarac koji nosi crkveni krst na koje je zavezan peškir (ako je umro muškarac) ili bijela marama (ako je umrla žena) i drugi koji nosi krst s imenom pokojnika, zatim muškarci, sveštenik pa kola s lijesom, a za njima najbliža rodbina i na kraju žene i djeca.Treći dio obreda odvija se nad grobom. Sveštenik blagosilja grob gdje će biti pokopani posmrtni ostaci pokojnika. Taj blagoslov groba je vrlo važan jer se vjeruje da je to mjesto sada zaštićeno Božjom rukom.Sveštenik u obredu sahrane kaže na kraju „ Sjeti se čovječe da si prah i da se u prah vraćaš“.

Katolička Crkva dopušta autopsiju leševa kao moralno dopušteni čin iz razloga zakonske sudske istrage ili naučnog istraživanja. Crkva takođe dopušta spaljivanje mrtvih tijela (kremiranje). Porodica poslije smrti svojeg člana određeno vrijeme iskazuje žalost vidljivim znacima u odijevanju i ponašanju (odricanjem od veselja i zabave, nošenjem crnine ili pak bjeline).

Običaji nakon sahrane

Običaj je da se molitvama može pomoći dušama pokojnika. Najsavršenija molitva je Sveta misa. Zato redovno nakon sahrane sveštenik u prisustvu porodice i prijatelja u crkvi služi Svetu misu zadušnicu.Mise za pokojne su uobičajene i članovi porodice ih često naručuju za svoje pokojne.
U nekim krajevima se mise za pokojne počinju služiti osmog dana nakon smrti pokojnika, pa potom tridesetog dana. Postoje i mise za pokojne, koje sveštenik služi svaki dan kroz jedan mjesec