Prošlo je dugih pet godina od kada nije uz mene moj otac
MIODRAG MIŠKO BULATOVIĆ
Tata, ljuta sam na tebe, jer te nema, a ima te svuda. Bijesna sam što pričam, a ne odgovaraš, ne ispravljaš me. Tužna sam jer putujem po onim zemljama gdje si rekao da moram ići, a ne mogu te pozvati i reći - Dobro je, baš kako si pričao.
Mrzim što sam dobra, a ne mogu se pohvaliti, pa i što sam loša, a ne moram to kriti. Mrzim i što ne znam kakav bi bio sijed i star. Ljutim se što nikoga nema ko može da me razbistri kad poludim, nikoga da me razbjesni jer je uvijek u pravu.
Stvarnosti se ne pokoravam, nikada se neću navići na tvoje nepostojanje, jer nije fer.
Trebaš mi, jer si bio moja stijena. Ne smijem biti slaba jer nema tebe da me sačuvaš, znam koliko si vjerovao da je sve mogu. Profesore, znaj da mogu! Za tebe i za našu porodicu.
Tvoja kćerka OLJA